"Kratke priče i Akvarijum za zlatnog karaša" Radmila Anđelkovića (Ilija Bakić: Izazovi kratkog pripovedanja)

Pred znatiželjnim čitaocem otvara se zbirka kratkih priča Radmila Anđelkovića naslovljena kao „Kratke priče i Akvarijum za zlatnog karaša“. Sam sadržaj otkriva neke od ideja koje su rukovodile autora da svoju zbirku ovako koncipira; naime segmenti „Pre 1995.“, „Grbovnik“, „Glavni tok“ i „Radionica“ vremenske su ali i stilističke odrednice priča. Knjiga se, otuda, može iščitavati i kao svojevrsni spisateljski „bildungs roman“ (Anđelkovićevog bavljenja kratkom prozom), dakle delo koje prati stasavanje/liniju razvoja jednog pisca koje traje duže od dve decenije. 

Piše Ilija Bakić

Svojevremeno je Rejmond Čendler, možda i najznačajniji pisac tzv „tvrdo kuvanog krimića“, koga je uvažavao i veliki engleski pesnik H. V. Odn, govorio da pisanjem priča i romana neprestano otkriva tajne spisateljskog zanata i da će, kad ih sve otkrije, pisanje prestati da mu bude izazov. Naravno, možemo ovu tvrdnju shvatiti ili kao urbanu legendu ili kao mistifi kaciju ali u njoj, nesporno, postoji mnogo istine. Svako ko se odvaži da ispisuje priče ulazi u bezvremeni tok ljudske istorije započet mnogo pre nego što je stvorena mogućnost beleženja priče. Vremena su se menjala, od usmene književnosti ušlo se u onu koja se zapisuje na svakovrsnim medijima i razastire preko čitave planete odnosno iz prošlosti seže u budućnost; ipak, osnovno pravilo čitave rabote nije se promenilo – priča mora da opčini slušaoca/čitaoca i izmesti ga iz njegove stvarnosti u neku drugu, onu koju stvara autor. Taj zadatak, paradoksalno, lak je i težak, moguć i nedostižan. Njegovo ostvarivanje opravdava sva sredstva koja autor može da zamisli i pretoči u reči. Ali, uprkos tim slobodama i širokim prostorima imaginacija, stvaranje uverljivih priča ne ide samo od sebe. Bezbroj je segmenata koji moraju da se uklope na pravi način: zaplet, karakterizacija likova, pozadine, dijalozi, refl eksije, stil... Rečenom treba dodati (u slučaju ove zbirke, uz izuzetak priče „Akvarijum za zlatnog karaša“) i specifi čne zahteve koje nameće kratka priča kao posebna, bezmalo maniristička, prozna kategorija, izazovna i poželjna ali i mistički delikatna.

Još jedna otežavajuća okolnost za ovu knjigu mogla bi biti i njena okrenutost fantastici koja ima svoje korene u žanru, konkretno naučnoj i epskoj fantastici. Uvreženo je (mada ne i potpuno netačno) mišljenje da žanrovska literatura pati od nedostatka širine jer je njen pogled namerno (čak nasilno) iskošen i sužen (da bi zadovoljila sopstveni profi l). Dakle, naučna i epska fantastika svoja dela stvaraju/profilišu na zadat način i to ih a priori svrstava u bogaljaste pojave jer su njihovi sadržaji siromašni, nedovoljno seriozni itd itd. Ovde se, kao kontraargument, možemo pozvati na tvrdnju Teodora Sterdžena o procentima nekvalitetnih dela naučne fantastike koji nisu ni malo veći od bezvrednih dela u bilo kojoj literarnoj kategoriji ali valja nam priznati i da određeno suženje vidika žanrovskih pisaca ipak postoji i opstaje. Na sreću, žanrovi nisu okamenjene kategorije već se menjaju i razvijaju pa je pomenuto suženje fl uidno odnosno privremeno – naravno ukoliko su pisci spremni da promene prihvate. Radmilo Anđelković jedan je od takvih autora, voljnih da se okušaju i u nečemu drugačijem. O tome svedoči i ova zbirka kao dokaz kontinuirane svesne samopromene. Knjiga koju držimo u ruci, s druge strane, jeste i čin poštenja prema sebi i čitaocima jer je autor odbio da posegne za zavodljivom mogućnošću „naknadne pameti“ koja bi ispravljala stare priče kako bi one sada, u ovom izdanju, bile bolje napisane, ušminkane i ispeglane nego u vreme kada su zaista stvorene.

Elem, u segmentu „Pre 1995.“ na delu je, po ugledu na Klarkovski manir, efi kasna uzrok-posledica koncepcija građenja priče. Prepoznatljiva žanrovska ikonografi ja i situacije temelj su Anđelkovićevih ideja realizovanih funkcionalnim rečenicama, neopterećenim ukrašavanjima ili literarnim egzibicijama. Ideje su predstavljene jasno, u pravolinijskom kretanju od početka ka završnoj poenti. Sve u svemu, rezultati su zadovoljavajući, priče čitljive, duhovite i provokativne, upravo onakve kakve se od naučne fantastike očekuju. U sledećem koraku-segmentu „Grbovniku“ (koji sadrži priče uklopljene u istoimeni roman), pisac širi svoj pogled i zahvat pa koristi drugačije (nežanrovske) fantastičke tradicije odnosno spreman je da svojim pričama, pored osnovnog nivoa zapleta, pridoda i drugojačija čitanja/značenja, npr. alegorijska. Nastavak ovog dobrodošlog pomaka je i izlazak iz prepoznatljivih žanrovskih matrica u segmentu „Glavni tok“ koji čine priče koje nisu naučna fantastika (ili nisu samo naučna fantastika) i u kojima autor razmišlja i piše slobodnije, ne upinjući se da što pre stigne do završne rečenice. Konačno, segment „Radionica“ sadrži proze pisane za potrebe svojevrsnog takmičenja u pisanju priča na zadatu temu, organizovanog na sajtu „Znak Sagite“ tokom 2011-2013. godine. Ove su priče „najslobodnije“ u čitavoj zbirci jer se Anđelković više ne smatra obaveznim niti da poštuje žanrovske modele niti da bude jednosmerno-svrsishodno racionalan (pa je voljan da malo i odluta zaveden samim tekstom) baš kao što dopušta sebi eksperimente u gradnji rečenica, tačkama pripovedanja odnosno u samom jeziku koji koristi. Šarolikost ovih priča uverljivo potvrđuje mogućnost da se provokativno iskorači iz naučenog.

U konačnom sagledavanju, zbirka „Kratke priče i Akvarijum za zlatnog karaša“ je svedočanstvo o Anđelkovićevom stalnom odmaku, vrednom iskoraku sa literarnih pozicija koje su osvojene, odnosno kreativni odgovor na iskušenja koja nudi (traži) „kratko“ pripovedanje, ta večita tajna i izazov.


Radmilo Anđelković: Beleška pisca

Foto Boban Knežević
Ovu belešku neka slobodno preskoče svi koje zanima samo čitanje, a ne i pisanje priča. Namenjena je onima koji iz čitanja žele da izvuku više.

Pisanje kratkih priča je za većinu onih koji se bave pisanjem, onih koji bi da se bave pisanjem, kao i za većinu izdavača - traćenje. To je zahtevna forma, traži od pisca visoku koncentraciju, značajnu pripremu i predznanje, kao i veštinu da se u toj formi postigne sve što se želi na prostoru od samo nekoliko stranica. Pisanje kratkih priča je i za pisce ulog bez pokrića, potroše dobre ideje na malom prostoru, sažimanje gotovo da vodi u aforističnu formu. Dobrom stranom se može smatrati jedino da čitaoci nisu po pravilu „dugoprugaši“, da postoje oni koji bi da posle dobrog zalogaja svare pročitano. Takvi pročitaju par stranica pre spavanja, često u javnom prevozu, a dešava se i u toaletu.

U dobroj veri da je pisanje romana cilj svakog pisca, jedva sam dočekao sazrevanje da se upustim i u to literarno polje. Ako bih se danas presabrao, trebalo mi je desetak godina da se usudim da napišem roman. Kasnije se činilo da je manje od toga manje vredno. Sve do 2011. godine nisam napisao ništa kraće od romana. Ispostavilo se da je i jedno i drugo pogrešno.

Nekima će biti infamno kad napišem da me je u kratku priču vratila online radionica na forumu „Znak Sagite“. Svi oni koji su imali potrebu da nešto napišu imali su priliku, da na zadatu temu, napišu priču dužine 6Kk, što je u štampanoj formi negde oko tri i po stranice. Imao sam osećaj da bih svojim učešćem i savetima pojačao želju za pisanjem, doprineo da oni većih mogućnosti i talenta to i ispolje. Tri godine kasnije ispostavilo se da moje učešće ima za posledicu zamašnu literarnu bazu, koju je šteta ne obrazložiti i prikazati.

Na radionici smo često isticali da u tri i po strane treba ugraditi priču sa uvodom, zapletom, raspletom i poentom koju smo nazivali bilo endline, bilo punchline. Priča te dužine ne sme da ima više od dva lika, ali može i bez likova. Karakterizacija likova mora da doprinese razjašnjenju priče. Bilo je i manjih zahteva kao da je zgodno da priča ima par „pametnih rečenica“ i metafora. Tek da se zna da se i o tome mora voditi računa.

U odbranu značajnosti kratke priče isticao sam da se i duga literarna forma može posmatrati kao niz kratkih priča. U tom slučaju, kratke priče su povezane jedinstvom mesta, vremena i likova koji povezuju dugu formu, a ono šta vidimo kao endline i punchline, postaje cliffhanger između pojedinih poglavlja. Put od kratke priče do romana tako postaje jasniji i celishodan.

Posmatrajući svojih petnaestak radioničkih priča, postalo mi je jasno da između njih i nekih davnih priča, objavljenih tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka postoji jasna veza. Po konceptu su bile izrazito slične. Da bi bilo jasnije, u tom, ranijem periodu su pisanje i objavljivanje zavisili od izdanja gde se sa pričama konkuriše. Klasična kratka priča je imala prolaz u časopisima gde su bile prilog uz redovne rubrike i sadržaje izvan literarnog predloška. Sve priče te dužine nalazile su mesto u „Večarnjim novostima“, „Politikinom zabavniku“, „RS Magazinu“ i nekim drugim izdanjima tog tipa. Ista dužina priča je bila prihvatljiva u „Sirius“-u za pisce koje su izdavači smatrali početnicima. Duža priča, ranga jednog tabaka, ili, kako bismo sada nazivali priče dužine 25-30 Kk, nalazile su mesto u SF časopsiima i zbirkama.

U kratkim pričama iz tog perioda, uočio sam jednu bitnu razliku. Rane priče su se više bavile SF motivom, a u radioničkom periodu sadržaj i karakterizacija su dobili jasno i neopozivo mesto.  Rukopis je postaj čistiji, odeljan ispravkama ranijih lektora. Posebno bih skrenuo pažnju na upotrebu zamenica, predloga i priloga.

Preterana ili pogrešna upotreba tih kratkih i naoko nevažnih reči u tekstu koji čita neko uredništvo izdajničke su za početnike. Takođe, u novim pričama nestao je uobičajeni višak prideva.

U zbirci se našlo i osam Prigovaranja iz „Grbovnika“ za koje sam ja bio odgovoran. Zamišljena su kao razgovori po krčmama i hanovima ili uz vatru kad putnici zanoće pod vedrim nebom. Dogodilo se da dužinom pripadaju kratkim pričama. U njima je pripovedački karakter ispred tematskog, tako da praktično ne pripadaju fantastici. Voleo bih da se zapazi koliko opušteno pripovedanje daje punoću tekstu.

Susret sa Prigovaranjima otvorio mi je prostor u kojem nema fantastike. Dodatno, imao sam priliku da sa zadovoljstvom pročitam knjigu studijskih eseja Aleša Štegera „Berlin“. Suočio sam se sa pričama u kojima nije bilo zapleta, raspleta i poentiranja, ali sam imao snažan osećaj da se nalaze u pričama, ali ne tamo gde sam očekivao. Bio je to dobar povod da i sam napišem nekoliko sličnih priča. Nekim slučajem, uz te priče se prošunjala jedna sasvim kratka, katastrofičnog karaktera, sa samo dva lika u kafani koji ispijaju piva.

Neki prijatelji su savetovali da napišem opširniju priču, ali taj kratki razgovor je rekao sve o toj dvojici naših ljudi, a za dobru priču nije potrebno više. Nadam se da ovih četrdesetak priča neće razočarati čitaoce, a i one koji žele da se bave pisanjem fantastične literature. One označavaju put dug trideset godina.


Share on Google Plus

Knjige i knjige Info

Knjige, pre i posle svega...
    Blogger Comment
    Facebook Comment

0 коментара:

Постави коментар